"Možda li drevni sjaj preosta Solima onaj?"
Josić, "Elegije"
Matica hrvatska u Tuzli započela je svoj rad daleke 1882. godine. Već tada u imenima ljudi koji su se angažirali na njezinu osnutku, prepoznaje se Tuzla (ono što se danas svim silama upinjemo postići i prikazati svijetu) kao plemenski nepodijeljen i civilizirani europski grad. Već tada, dakle, čitamo, pored hrvatskih, bošnjačka i srpska imena i ne samo to – i imena svećenika – kao osnivača. Nitko te 1882. nije odjavio svoje članstvo zbog, danas u Bosni razvikane, klerikalizacije kulturnih udruga, jer je i to, također, civilizacijski stav.
Nakon dugoga vremena, 2001. godine Matica hrvatska u Tuzli obnovila je svoje djelovanje. Nema dokumenta, kao kod drugih udruga „s nacionalnim predznakom“, da je Matici ikada zabranjen rad. Ona je, ta stara dama hrvatske kulture, naprosto prešućena. I tako, u šutnji, dočekala je 1971. godinu kada je podigla glavu i pokazala da „još ni propala“. Ali, ta se glava nije podigla u Tuzli, nego u nekim drugim, manje proletariziranim sredinama. U radničkoj Tuzli nije tada bilo mjesta starim damama. Potomci plemenitih osnivača Matice hrvatske u gradu soli naprosto su utihnuli.
Kada su, nakon demokratskih promjena koje su se desile u devedesetim godinama dvadesetoga stoljeća, oživjela svoj rad sva društva „s nacionalnim predznakom“, Matica hrvatska u Tuzli nije to učinila među prvima. Tek je 2001. sjela za tuzlansku kulturnjačku „trpezu, onda kada su već sva mjesta bila zauzeta“. Profilirajući se među ostalima po onome po čemu će biti prepoznata, Matica je započela i uspješno, svake
godine, realizira Dane Matice hrvatske, kao i časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja, godišnjak Gradovrh.